Duhovitost i dobrota – – Oto Reisinger

Dakako, gospodin Reisinger, najpoznatiji kao karikaturist, nije ni mogao biti moje društvo, jer je razlika u godinama među nama poprilična. Pa ipak, ne pišem ni sada o osobi koju baš nikako nisam poznavala. Viđala sam i njega i muško društvo oko njega u zagrebačkoj kavani Dubrovnik (sjedeći) i u popularnoj Moki pokraj Crkve ranjenog Isusa na početku Ilice (stojeći). Društvo se obično ­uvijek nečem smijalo, bila je to očito dobra klapa koja se veselila zajedničkim susretima uz kavu (ili uz ono što sve kava pokriva). Ja sam ih samo u prolazu gledala na povratku iz škole prema kući (ta je moja šetnja išla od Varšavske, preko tada Trga Republike do Tkalčićeve 65, gdje sam onomad stanovala kod omame). Pa premda gospodina Reisingera nisam osobno poznavala, vrlo sam se dugo družila s njegovim karikaturama u Vjesniku, a u toj sam novinskoj kući i sama jedno vrijeme radila (listovi Studio i Svijet).

Prilaz Gjure Deželića 12 / Google maps

Oto Reisinger rođen je u Rankovcima kraj Murske Sobote 4. listopada 1927. godine, a umro je u Zagrebu 6. lipnja 2016. Karikature je počeo objavljivati još kao srednjoškolac u tjedniku Šilo, a poslije rata u Studentskom listu i u Kerempuhu do 1950. godine, kada prelazi u Vjesnik. Dnevne karikature u tom listu ostavile su neizbrisiv trag u mnogim generacijama negdašnjih čitatelja tih novina, a bilo je to vrijeme kad su novine uz radio bile glavna sredstva informiranja. Njegova slavna obitelj Pere, Klare i Štefeka poslužila mu je da kroz tu obitelj, s kojom se mogla poistovjetiti svaka skromna građanska obitelj, kritizira stanje u državi i društvu svojega vremena. Oto Reisinger bio je vrlo duhovit čovjek, to se lako može zaključiti iz njegovih karikatura, no i dobar čovjek, pa mu ni kritike nisu „špičaste“, nego više onako ljudski razumljive. A kako sam se baš danas primila pisanja o karikaturistu Reisingeru? Jednostavno. Došla sam k njemu.

Bio je još sunčan topao dan, a kišu i pogoršanje vremena najavljivali su tek za popodne, pa sam se ranije uputila u grad da pogledam jednu izložbu (kojoj se opasno primaklo zatvaranje). Priča se događala u Radićevoj ulici (koju nikad tako nisam zvala nego Duga), najprije sam malo tu izložbu nekih slikarica tražila (ne odmah i našla), pa sam u 10 sati primijetila da se na malom platou, na vrhu Malih stuba što vode od Kožarske prema Dugoj, počinju otvarati masivna vrata. Otvarao ih je mladi čovjek kojega sam, sjećam se, vidjela relativno nedavno kad se Reisingerova Kuća karikature otvarala. Volim prostore u koje ne naviru bijesne gomile, bila sam jedina na ulaznim vratima, riječ po riječ, i saznala sam da je gospodin „ključar“ zapravo unuk Ota Reisingera, koji tu galeriju i vodi.

Prostor je vrlo ugodan, gospodin Reisinger mlađi izuzetno susretljiv i uljudan, pustio mi je i kraći film o svojem djedu, a ja sam sama išla od panoa do panoa, misleći kako listam stare Vjesnike kao nekoć. Peru i Klaru katkada ošine kakva nepravda, nerijetko i društvena glupost i/ili anomalija, poneki bračni problem, roditelji se malo ljute (ali nikada do psovke), a Štefek je iz drugoga svijeta, on iznosi autorove nepodopštine, no i dalje su svi oni u onom našem, prepoznatljivom i svakodnevnom, životu. Svako takvo vraćanje u vlastitu prošlost nužno vuče za sobom i plašt nostalgije, no nije mi bilo žao što me toga dana uhvatila i blaga sjeta. Naluknula sam se kroz prozor na Mijinu kuću u Tkalči na broju 56 (našu je ulicu Draga uvijek zvala samo Kalča) i sjetila se svojih već umrlih prijateljica. A sve mi je to iz svoje galerije omogućio upravo Reisinger, zapravo oni koji su svojski zapeli da mu tu galeriju uopće i naprave. U malom podrumu smještene su „seksi“ karikature, no ni one ne odudaraju od onih društvenih na gornjoj etaži. I one odišu duhovitošću i osjećajem i za odrpane „prijateljice noći“ i za njihove klijente, one zadrigle socijalističke „poslovnjake“ (pometane „po ključu“) – jer nad svim Reisingerovim likovima caruje ljudskost. 

Oto Reisinger bavio se i ilustriranjem knjiga – bilo je sasvim logično da se tu nađu i knjige Zvonimira Milčeca (npr. Zvižduk s Bukovca), književnika senzibiliteta slična Reisingerovu. Za svoj rad Reisinger je primio i neke nagrade: Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo 1984. godine, a 2014. Nagradu Andrija Maurović za životno djelo na području hrvatskoga stripa. No ono što je do dana današnjega izostalo jest ime neke gradske ulice ili trga, kao i spomen-ploča na kući u kojoj je živio, a to je kuća na Prilazu Gjure Deželića br. 12, i to na najvišem katu. Znam, netko će reći: ima toliko drugih koji su umrli prije njega, pa se po njima ne zove ni jedna zagrebačka ulica ili trg. Da, no ja ovo ne pišem po kronologiji. Neka bude zapisano gdje je taj naš slavni karikaturist živio, pa ako se ikada itko sjeti nešto u vezi s tim poduzeti, neka zna bar podatak koji se još vrlo lako može provjeriti, a za mnoge ljude kojima se u ovoj rubrici bavim to je postalo vrlo teško, da ne kažem gotovo nemoguće. Znam da bi i njegovi kolege karikaturisti vrlo rado da se po Otu nazove neka ulica, no ne bilo gdje, nego da to bude na za njega zaista reprezentativnom mjestu. Jer taj karikaturist, ilustrator i arhitekt bio je izrazito gradski čovjek, njegovi koraci uvijek su završavali u najužem centru Zagreba, pa bi trebalo pronaći takav kutak u kojem će se tata Pere, Klare i Štefeka osjećati ugodno. Meni je bilo vrlo drago što sam još jednom uronila u Rei­singerove karikature, što su one (isključivo uz napore njegove obitelji) smještene u arhitektonski vrlo ugodnom prostoru, kojim bi i njihov tvorac zacijelo bio  zadovoljan. Kad ih ponovno poželim vidjeti, znam gdje ću ih naći.